Libertas Dubrovnik | O nama
87
page,page-id-87,page-template-default,ajax_leftright,page_not_loaded,,qode-theme-ver-7.5,wpb-js-composer js-comp-ver-4.5.3,vc_responsive

O nama

Prezentacija


1905.

16. Ožujka 1905. godine na sjednici Općinskog vijeća prvi put se raspravljalo o potrebi uvođenja boljih veza sa selima Gruža I Lapada. Tog dana vijećnici su prihvatili prijedlog da se pristupi izgradnji željeznice između Gruža I Dubrovnika. Pošto Općina nije bila u mogućnosti financirati izgradnju sama, odlučeno je da se izgradnja povjeri akcionarskom društvu.U “Promicateljni odbor” društva imenovana su dva člana od strane Općine, a od Hrvatske Vjeresijske Banke i Dubrovačke Trgovačke Banke je zatraženo da imenuju po dva člana. Već u srpnju 1905.godine Općinsko vijeće je odobrilo 3.000 kruna “za potrebne izvide”.

1910.

22. Prosinca 1910.godine puštena je u promet tramvajska linija Pile – Kolodvor na kojoj su prometovala tada najmodernija vozila čehoslovačke firme “Križik”. Te je godine u Dubrovnik stiglo još sedam motornih vozila proizvedena u toj tvornici.

1925.

Nabavljena su još tri vozila.Tramvajska linija Gruž – Lapad puštena je u promet 1928.godine, a spajala se sa linijom Pile – Kolodvor na Stanici Lapad. Na taj način se Lapad povezao sa Pilama odnosno sa starim gradskim centrom. Jednokolosječna pruga bila je široka 0,76 m., a pored okretišta na Pilama, Kolodvoru, Lapadu bile su izgrađene mimoilaznice kod stare bolnice, ispred današnje zgrade suda , te kod vile “Eliza”, današnje zgrade Ekonomskog fakulteta.

1929.

Zbog sve jače konkurencije Dubrovačkog Autobusnog Društva uprava Dubrovačke Električne Željeznice nabavlja dva autobusa.Međutim u ozbiljne teškoće javni gradski prijevoz upada 1930.godine kada izbijaju razmirice s Općinom , a 1931. godine Dubrovačka Električna Željeznica obustavlja rad zbog stečaja. Otkazuje se rad četrdesetorici radnika, a u gradskim listovima piše: “U Dubrovniku početkom studenog 1932.godine mogao je štrajk tramvajskih radnika samo pomoću najvećeg terora biti slomljen.” Međutim, izbjegnut je raspad i licitacija voznog parka Dubrovačke Električne Željeznice jer je općina isplatila vjerovnicima 15 milijuna dinara, a tako je DEŽ nastavio sa svojim radom. Sindikat tramvajskih radnika prestao je raditi u prosincu 1940.godine zabranom koju je osobno donio tadašnji ministar Dragiša Cvetković.

1946.-1961.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata dijelovi pruge su bili uništeni ili oštećeni. Odmah poslije rata osposobljena je pruga Pile – Lapad, a već 1946.godine dionica pruge Stanica Lapad – Kolodvor. U 1956.godini izmijenjen je donji stroj dionice Stanice Lapad – Lazareti u dužini od jednog kilometra, a 1961.godine je obnovljena dionica pruge Pile – Bolnica.Poslije rata poduzeće mijenja naziv u “Tramvaj”- Poduzeće za prijevoz putnika I robe. Vozni park poduzeća se sastojao od deset motornih vozila I pet otvorenih prikolica. U radionici poduzeća izgrađene su 1960.godine dvije prikolice, a 1961.godine još jedna.Cijena im je bila pet milijuna dinara po komadu. 1961.godine naručena su četiri motorna vozila od tvornice “Đuro Đaković” po cijeni od petnaest milijuna dinara po komadu. Za ovu svrhu dobio se kredit od pedeset milijuna dinara.

Jednokolosiječna pruga je sa svojim mimoilaznicama uslovljavala interval od dvanaest minuta između nailazaka uzastopnih vozila, te kao takva nije zadovoljavala sve veće prijevozne potrebe u Dubrovniku. Još 1962.godine planirana je rekonstrukcija, a predlagale su se tri varijante. Po prvoj varijanti je trebalo izgraditi paralelnu prugu putem Iva Vojnovića, te cijelu mrežu izgraditi sa duplim kolosijekom,a procijenjeni troškovi bi iznosili šesto milijuna dinara. Po drugoj varijanti bi se uz rekonstrukciju provelo proširenje kolosijeka sa 0,76 na 1 metar, a stari kolosijek upotrijebio bi se za izgradnju pruge Kolodvor – Komolac, te bi za to trebalo investirati oko 1,5 milijardu dinara. Treća najjeftinija varijanta predviđala je uvođenje isključivo autobusnog prometa uz troškove od 500 milijuna dinara. Poduzeće se odlučilo za ovu posljednju varijantu ali su se sredstva u fondovima sporo prikupljala.

1970.

7. ožujka 1970. godine došlo je do jedne od najtežih prometnih nezgoda u povijesti dubrovačkog tramvaja. Vozeći na relaciji Lapad – Pile tramvaj broj 5 je išao niz tadašnju Ulicu Maršala Tita pored stare bolnice. Podužni nagib puta na otprilike 400 metara od posljednje stanice na Pilama iznosi 7 a uslijed dotrajalosti kočnice tramvaja su otkazale te je tramvaj iskočio iz tračnica. Nakon vožnje od 27 metara srušio je ogradni zid te se srušio sa visine od 4 metra u gradski park.U ovoj nesreći jedna je osoba izgubila život, a 14 osoba je teže i lakše povrijeđeno. Tramvajsko vozilo je potpuno uništeno. Odmah nakon nezgode odlučeno je da se obustavi tramvajski promet na relaciji Pile – Bolnica tj. od 9.ožujka, a potpuno ukidanje tramvajskog prometa u Dubrovniku uslijedilo je 20.ožujka iste godine.

2005.

U šezdeset godina svog postojanja dubrovački tramvaj je prevezao više od sto milijuna putnika I prešao preko dvadeset milijuna kilometara. Posljednjih godina svog postojanja stari dubrovački tramvaj je sa svojom sporom vožnjom i životopisnom bojom predstavljao jednu od turističkih atrakcija Dubrovnika.Odmah nakon ukidanja tramvaja poduzeće je uspjelo osigurati povoljne kredite te nabaviti deset modernih gradskih autobusa marke MAN, a isporučeni su već krajem 1970.godine. U međuvremenu prijevoz putnika u javnom gradskom prijevozu vršen je dotrajalim gradskim i prigradskim autobusima poduzeća.Nakon ukidanja tramvajskog prijevoza poduzeće mijenja naziv u “Libertas” – saobraćajno i turističko poduzeće.Gradski i prigradski promet je uveden u Dubrovniku još 1951.godine kada je poduzeće “Tramvaj” kod spajanja sa Okružnim dalmatinskim autopoduzećem dobilo nekoliko starih autobusa. U prigradskom prometu su uvedene linije za Metković, Grudu, Herceg Novi, a u gradskom prometu autobusi su povezivali naselja Ploče, Viktorija, Šipčine sa starom gradskom jezgrom. Do 1970.godine prigradski promet se polako razvijao da bi tada već pokrivao mrežu linija na čitavom području od Metkovića, Pelješca do Herceg Novog. 1973.godine poduzeće proširuje svoju osnovnu djelatnost i na područje Metkovića, gdje je do devedesetih godina imalo otvorenu poslovnicu u kojoj je bilo zaposleno više od dvadesetak radnika uz vozni park od desetak autobusa. Prije domovinskog rata poduzeće je imalo više od 400 stalno zaposlenih radnika, imalo je vozni park sa više od sto gradskih, prigradskih, međugradskih, turističkih autobusa marke MAN, TAM, FAP.

Poslije teških ratnih razaranja postepeno se obnavljao i modernizirao vozni park, tako da danas poduzeće stalno zapošljavalo oko 290 radnika sa voznim parkom od sedamdesetak vozila. Početkom ove godine uveden je novi sustav elektronske naplate, upravo je otvoren novi Autobusni kolodvor. Temeljita obnova voznog parka sa dvadeset vozila marke Man i jedanaest vozila marke Isuzi rezultirala je tim da Libertas Dubrovnik danas ima najmlađi vozni park među javnim gradskim prevoznicima u Hrvatskoj.